CILJEVI I DJELATNOST UDRUŽENJA

Napomena: Komentar g. Ručevića objavljujem u cijelosti u dnu mog odgovora!

http://www.rodoslovlje.hr/istaknuta-vijest/dusan-bastasic-rodoslovlje-moja-misija

Poštovani Gospodine Ručeviću,

Raduje me što ste pročitali i komentirali moj prilog. Razlog što se ranije nisam osvrnuo na Vaš komentar je priprema i proslava najradosnijeg hrišćanskog praznika, Vaskrsenja Hristovog. Koristim priliku da hrišćanima čestitam sa radosnim pozdravom Hristos Vaskrese - Vaistinu vaskrse a kršćanima sa Sretan i blagoslovljen Uskrs.

U Vašem kratkom komentaru iznijeli ste niz zanimljivih konstatacija, sukladnih novijoj hrvatskoj istoriografiji, a kojima ću se rado pozabaviti.

Tačno je da neki od autora (ali ne i svi koje ste naveli), označavaju Bastašiće starim hrvatskim rodom i plemstvom.

Još prije Bojničića, austrijski kapetan Heyer v. Rosenfeld uvrstio je u svoj Dalmatinski grbovnik, koji je štampan u Nurnberg-u 1873. i najstarije grbovnice, podjeljene žumberačkim vojvodama 23. XI 1567. Kod te prve grupne podjele plemstva podjeljeno je plemstvo s grbom trojici vojvoda. Bili su to Vraneša Badovinac, Radonja Bastašić i Radić Vignjević.

Ova trojica vojvoda nisu dobila hrvatsko plemstvo, već plemstvo Svetog rimskog carstva.

Radonia Wasstaschitsch ( Radonja ili Radojica Bastašić) se pominje već u popisu žumberačkih Uskoka koji su bili u vojnoj službi pod kapetanom Ivanom Lenkovićem iz 1551. godine. U istom popisu se pominje i Wellan Wasstaschitsch iz Drašćeg Vrha, uz sumještane Miloševića, Radinkovića i Radovanovića (svi pripadnici 29-te desetine).

Prenosim dio teksta sa WEB stranice: http://www.mojzumberak.com gdje je objavljen popis:

„Također iz ovog popisa Uskoka se na temelju njihovih imena može zaključiti nešto i o porijeklu. Naime, velika većina frekventnijih imena s popisa je slavenskog porijekla, s tim što ih je razmjerno najveći broj s korijenom “vuk”. Mnogo je imena kršćanskog porijekla, i to uvelike poslavenjenih. Romanskih utjecaja je pak vrlo malo te su i oni u slavensko-romanskoj simbiozi, a ako je i bilo romanskih etničkih supstrata, u vrijeme nastajanja ovog popisa malo je potvrda za njih.“

Bastašići se dakle u Žumberku pominju puno prije Madridskog mira1617. godine, kako neki od autora koje ste naveli, navode.

Do strahovitog pogroma od strane ustaša, Bastašići su bili brojna porodica na Žumberku. Prezime se javlja na potezu izmedju Kalja i Kostanjevca u tkzv. "dvanaestoj općini". U „Žumberačkim kalendarima“ Milka Predovića, spominju se na više mjesta. O njihovom stradanju u II svjetskom ratu pisao je prvoborac tog kraja Ilija Bastašić.

Nakon proslave podizanja spomenika u čast 475 godišnjice dolaska uskoka u Žumberak, posjetio sam jednu porodicu i obišao groblje. Slikao sam se među spomenicima Milošu, Dušanu i Milanu. Bastašići u Žumberku slave Krsnu slavu „Časne Verige“. Mada su vjekovima ostali i opstali daleko od korijena svog etnikuma i davno prihvatili uniju, običaji kod proslave Božića, Uskrsa i Krsne slave ostali su u mnogo čemu isti kao kod pravoslavnih.

Danas na Žumberku skoro i nema ljudi. Sve je uglavnom pusto a ostali su uglavnom ljudi stariji od 60 godina.

Ima mnogo Žumberčana u Srbiji, u Kljajićevu, i u Beogradu i oni su svi Srbi a sahranjuju se na srpskom groblju.

Premda je riječ o relativno maloj enklavi, prošlosti Žumberka istoričari su posvetili prilično mnogo pažnje. Pitanje etnokonfesionalne situacije pravoslavnih Graničara, a timе i problem unije obrađivali su mnogi istoričari: Schwicker, Vaniček, Lopašić (Žumberak – crte miestnopisne i poviesne), Krasić, Grbić (Karlovačko Vladičanstvo), Ivić (Iz prošlosti Srba Žumberčana), Šimrak, Grujić, Kašić (Otpor Marčanskoj uniji), Dabić, Rothenberg, Amstadt, Kaser...

Jedan poznavalac tog kraja vjeruje, da "Žumberak čini jedno političko ostrvo između Hrvata i Slovenaca" (Niko Županič, Žumberčani, Beograd, 1912, str. 12) i “koji izgleda da ima balkanski karakter” (which seem to have a Balkan character), Christian Promitzer, “The Balkans in Central Europe: A Case Study of the Slovene-Croat Border”, Graz, 2001).

Bastašića nema od XII do XVI vijeka među srpskim posadama u Gornjoj slavoniji

Tačno je da se Bastašići ne pojavljuju u sjevernoj Hrvatskoj u XII vijeku u srpskim vojničkim posadama Jelene, kćeri Raškog župana Uroša, mađarske kraljice i sestre slavonskog bana.

Ne pojavljuju se ni u vrijeme ranih turskih progona početkom XV vijeka kada se oko Zagreba i Križevaca, a naročito u Turopolju sreću među vlastelom i uglednim ljudima: Relići, Radenkovići, Radoslavići, Staničići, Stanilovići, Pravdići, Grdaci, Jarnjići i dr.

Nema Bastašića ni u vojničkim posadama pristiglim uz Katarinu (Katakuzinu), kćerku srpskog despota Đurđa Brankovića Smederevca, kada se udala za hrvatsko-slavonskog bana grofa Ulriha Celjskog.

Nema zapisa da je Katarinin kastelan u Medvedgradu i župan Zagrebačkog polja, srpski plemić iz Despotovine Bogavac Milaković u svojim vojničkim posadama pored Bankovića, Borića, Vučića, Dobrenića, Ivkovića, Jugovića, Nedeljkovića, Novkovića, Marčetića, Miličevića, Obradovića, Petkovića, Petrovića, Poznanovića, Radinovića, Staničića, Đurđevića imao i Bastašiće.

Bastašića nema ni među hercegovačkim porodicama koje su krajem XV vijeka stigle sa knezovima ,Vladislavom, vojvodom od Svetog Save i knezom Balšom Hercegovićem, koji su od ugarsko-hrvatskog kralja dobili znatna vlasteoska dobra u donjoj i gornjoj Slavoniji, među kojima i Mali Kalnik.

„Žumberak je mnogo stradao godine 1528, u jesen, provalom Turaka, koji tada poharaše čitavu okolicu Metlike i Novog Mesta. Predjeli žumberački ostadoše pusti, odkako Turci više od polovice puka pobiše, ili pako u robstvo odvedoše. Bilo je u interesu austrijskih pokrajina radi obrane od daljnih provala, da se opustjeli krajevi napuče narodom kadrim oprieti se napredujućoj sili turskoj»,

Lopašić, Žumberak, «Vienac», br. 42

Kada je turska vojska 1529. pretrpjela poraz prigodom opsade Beča, hrišćani su pritisnuti turskim jarmom počeli prelaziti na austrijsku stranu.

Preko uhoda, stupili su narodni prvaci iz okružja Srba, Unca i Glamoča u kontakt sa austrijskim kapetanima a ovi ih kao iskusne borce rado primili na svoju stranu, dajući im za to mnogobrojne povlastice u kojima ih prepoznaju i kao Serviane ili Rasciane (Rašane).

Tada, 1530 – 1532, prešao je na hrišćansku stranu i Radojica Bastašić.

Nakon neuspješnog Kacijanerovog pohoda 1537, turci su sve češće počeli napadati nedovoljno zaštićene predjele Gornje Slavonije. Štajerski zemaljski odbor, već u martu 1540, preko Hansa Ungnada kome je bila povjerena organizacija obrane, šalje na granicu srpske uskoke iz Kranjske i Žumberka, a već u maju 1542. angažuje se u krajišku službu novih 400 Srba pod upravom 12 narodnih vojvoda.

Moguće je, da je kao jedan od pomenutih 12 narodnih vojvoda u to vrijeme i Radojica Bastašić raspoređen na „Slovinsku krajinu“ oko Koprivnice, Križevaca i Ivanića.

Ime Radojice Bastašića, sa plemićkim grbom nalazi na spomeniku podignutom u čast 475 godišnjice dolaska uskoka u Žumberak. Spomenik je podignut 2005. godine na Žumberku, u selu Radatovići u zapadnom dijelu Žumberka uz renoviranu Grkokatoličku crkvicu posvećenu Svetom Nikoli.

Za Radatoviće je zanimljivo reći da su do 1945 pripadali Dravskoj banovini, dakle, Sloveniji. Na popisu stanovništva 1953, a to se nije promijenilo ni kasnije, 70 odsto stanovništva se izjasnilo kao Srbi, a ostali kao Hrvati, Slovenci ili Jugosloveni.

Dakle, ljudi su jednostavno kazali da su Srbi, a mnogi su ionako uslijed partizanske ideologije postali ateisti, kao uostalom i na Baniji, Lici, Zapadnoj slavoniji i tako redom.

Rado ću spomenuti da sam tada na poziv lokalnog sveštenika, bio gost crkve i kako doliči, uz njegov blagoslov poklonio krst za časnu trpezu, kadionicu i voštane svijeće, sve donešeno iz Srpske pravoslavne patrijaršije u Beogradu. Sudjelovao sam u svetoj liturgiji, gotovo istovjetnoj pravoslavnoj liturgiji uz blisku mi ikonografiju.

Istorijska je činjenica da su Grkokatolici na Žumberku i dijelu Slovinske Krajine porijeklom pravoslavne vjere.

Svoj vjerni srpski narod, pravoslavna je crkva uvijek pratila na njegovom migracionom putu, pa je tako bilo i u istorijskom kontekstu o kome je riječ.

Polovinom XVI vijeka Jefrem Vukodabović osniva skromni manastir Lepavinu i u njemu postepeno sakuplja monaško bratstvo. Između 1578. i 1588. godine, prebjegao je dabrobosanski mitropolit Gavrilo Avramović sa monaškim bratstvom iz manastira Rmnja u Bosni. Njemu se pripisuje osnivanje manastira Marče između Čazme i Ivanića. Već 1595. dolazi na krajinu iz manastira Orahovica i požeški mitropolit Vasilije koji je najviše boravio u Rovištu.

Odmah poslije smrti episkopa Vasilija, arhimandrit Simeon, tadašnji starješina manastira Marče, trpeći veliki pritisak zagrebačkog biskupa, prihvata uniju.

Manastir Marča je bio vrh najisturenijeg klina pravoslavlja na dijagonali Rim-Zagreb-Beč, na području na kojem sve do „Toleranz Patent-a“ Josipa II od 1781. godine po starim zakonima ugarsko-hrvatskih sabora i kraljeva o jedinoj Rimskoj vjeri u Ugarskoj i Hrvatskoj nije tolerisana niti jedna vjera sem rimokatoličke.

Arhimandrit Simeon je otišao prvo u Peć, gdje je od strane patrijarha Jovana 28.juna 1609. dobio sinđeliju kojom ga se postavlja za episkopa „v zapadnih stran, Vretanija glagolju“.

U Rimu, 15.novembra 1611. nakon što je izjavio da će priznati papu za svog vrhovnog poglavara i odavati dužnu poslušnost zagrebačkom biskupu, papa ga imenuje za episkopa srpskog naroda (rascianae gentis) u Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj.

U Senjskoj vojnoj posadi 1540 zapisan je koliko mi je poznato Franjo Bastijan (ili Baštijan), a ne Bastašić.

Da Bastašići ne vuku porijeklo svog prezimena od Bastijana, vidljivo je iz knjige jednog od autora koje pominjete, gospodina Petra Šimunovića: „ Naša prezimena, porijeklo,značenje, rasprostranjenost“ (Izdavač Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1985).

Kako navodi autor, od imenice bastah nastalo je prezimeBASTAJIĆ u kraju koji ne poznaje glasa h, a u krajevima koji imaju h, po glasovnim zakonima hrvatskoga jezika je pravilno prezime BASTAŠIĆ.

Prezime je nastalo po zanimanju njegovih prvih nosilaca. Riječ bastah potvrđena je od XVI stoljeća u Dubrovniku i znači nosača. Potječe od srednjovjekovne latinske imenice „bastasius“.

Vezano za toponime koje spominjete, mjesto sa nazivom Bastasi postoji na području stare Crne Gore (selo Bastasi i rječica Bastašica na planini Crni Vrh iznad Berana) i kako ste naveli, na više lokaliteta u Bosni i Hercegovini na pravcu istok-zapad.

Josip Bastašić koga spominjete, je Jozafat Bastašić, porijeklom sa Žumberka i nije bio grkokatolički biskup na Žumberku,većgrkokatolički vladika sa sjedištem u Križevcima.

Potresno je čitati o brizi vladike Jozafata za uzdržavanjem njegovog nećaka Vuka.

Posjetio sam katedralu Svetog Bazilija u Križevcima. Moram podsjetiti da napisano slovo B u ćiriličnom pismu se čita kao V. Sveti Vasilije Veliki je poznati hrišćanski svetitelj.

Napisali ste gospodine Ručeviću:

„....Bastašići su vjerojatno pristigli u savezu s Osmanima u drugoj polovici XVI. stoljeća kao i mnogobrojni pravoslavni Vlasi, koji nakon istjerivanja Turaka zadržavaju svoj vlaški etnikum te se tek sredinom XIX. st. većina posrbljuje......“

Konstataciji da su pravoslavni, makar kojem etnikumu pripadali, bili u savezu sa osmanima za koje je poznato da su ih robili, palili, podvrgavali najbestijalnijim mučenjima, raseljavali i djecu im otimali pa janjičarima činili, zaista teško nalazim komentar.

Možda ste takav savez pogrešno prepoznali u činjenici da se obnova Pećke patrijaršije dogodila u vrijeme kada su živjela dva rođena brata, jedan patrijarh srpske pravoslavne crkve, a drugi osmanski paša (srpsko janjičarsko dijete)?

Možda ste savez prepoznali u činjenici da su se turski martolozi (koji su većim dijelom porobljeni i pravoslavni bili) borili protiv austro-ugarske dok su im žene i djeca kod turaka kao taoci služili?

Pravoslavni narod nije, u svojoj daljoj niti bližoj istoriji sa osmanlijama savez činio, minarete im u svojim glavnim gradovima dizao, svojim cvijećem proglašavao i sa njihovim svoje zastave vezao.

Proglašavanje srba vlasima, davno je još učinio Dr Rudolf Horvat (Vienac 1903 god. br. 1), a prihvatio Kraljevski državni odvjetnik u Zagrebu sastavljajući „Optužnicu“ protiv 53 srbina za veleizdaju a savremena hrvatska istoriografija (po sistemu da sto puta izrečena neistina postaje istina) to naveliko čini i danas.

Na pitanje, otkuda Vlasi u tolikom broju, kako su tako brzo svoj jezik zaboravili, kako su gotovo sva svoja imena, srpskima zamijenili, zašto ih je srpska pravoslavna crkva pratila u njihovim migracijama i vremenom lako posrbila, te zašto su njih turci u svom pohodu pomjerali a srbe valjda ostavljali na svojim ognjištima nemam logičnog odgovora.

Doseljenici u Žumberak nazivahu se raznim imenima: Srbi, Rašani, Vlasi , uskoci ili prebjezi.

Pojmom “vlah” dosta se bavila istoriografija, a kratki prikaz može se naći kod Rothenberga:

“U to vrijeme termin “vlah” upotrebljavao se da se identifikuju izbjeglice sa područja koja su bila pod turskom okupacijom. Premda se često odnosio na pravoslavne graničare, on u to doba nije imao neko odredjeno etnografsko ili religiozno značenje, nego se upotrebljavao paralelno sa drugim pojmovima kao “uskok”, “pribeg”, ili “predavec”. U devetnaestom vijeku religiozni i etnički status graničara u Hrvatskoj postao je predmet temperamentne polemike izmedju hrvatskih i srpskih istoričara... Austrijske vlasti su izabrale jednostavno pravilo, koga danas prihvataju većina naučnika. “Katolik je postao Hrvat, a pravoslavac je postao Srbin.”

Rothenberg, The Military..., str. 11

Navešću samo neke od poznatih i priznatih hrvatskih istoričara koji su se osvrtali na poistovjećivanje srba sa vlasima . Profesor Tade Smičiklas, naziva te tobožnje Vlahe – „tako zvanim“ Vlasima, izražavajući time jasno, da im to nije pravo nacionalno ime, iako su u starim zvaničnim listinama često puta tako nazivani. (Poviest Hrvatska, Zagreb 1882, II, r. 143 i d.).

Profesor Dr. Ferdo Šišić ne samo da ne upotrebljava u svojim djelima naziv „Vlasi“, nego naprotiv strogim naučnim aparatom dokazuje, da se pod tim imenom imaju razumjeti pravoslavni Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji.( Franjo barun Trenk i njegovi panduri, Zagreb 1900, r.46 i d. i Hrvatska Povijest, Zagreb, 1908, r. 162-265)

Istog je mišljenja i profesor Klaić.

Ali ne samo da su tako pisali svi ponajbolji hrvatski istoričari onoga vremena, nego su tako mislili, tvrdili i pisali i najpoznatiji strani istoričari iz redova naroda koji su nas okruživali.

-Czörnig u svome delu: Ethnographie der österreichischen Monarchie, Wien 1855

-Vaniček, - Specialgeschichte der Militärgrenze, Wien 1875

-Picot, - Les Serbes de Hongrie. Leur histoire, leurs priviléges, leur église, leur état politique et social. Prague 1873.

-Schwicker, - Politische geschichte der Serben in Ungarn. Budapest 1880.

-Nilles, - Symbolae ad illustrandam Historiam Ecclesiae Orietalis in terris coronae S. Stephani, Oeniponte 1885, Vol II, i I. u „Index-y nominum, personarum, locorum, rerum“.

-Marković, - Gli Slavi ed i papi, Zagabria, 1897

-Ballagi, - Wallenstein horvát karabélyosai, Budapest, p. 53-55. – Ovaj autor je bio uvaženi profesor svjetske istorije na Budimpeštanskom Univerzitetu.

-Bidermann, - Serben Ansiedlungen in Steiermark und Warasdiner Grenz-Generalate, Gratz 1883

Ovim pitanjem su se bavili i Dr Aleksa Ivić, Dr Dušan Kašić, Mr Slobodan Mileusnić i mnogi drugi srpski istoričari.

Ipak, najtemeljitije se ovim pitanjem bavio Dr Radoslav M. Grujić u svojoj „Apologiji srpskog naroda u Hrvatskoj i Slavoniji“ iz 1909. godine. Prof. Grujić je pored Karlovačke Bogoslovije, završio Pravni fakultet u Beču i Filozofski fakultet u Zagrebu gdje je i doktorirao.

Reprint ovog izdanja iz 2002, možete naći u centru Zagreba, u Prosvjetinoj knjižari koja se nalazi preko puta bivše Srpske banke i Srpske pravoslavne crkve.

Djela autora Ivića, Kašića i Grujića je korisno potražiti, jer se u njima može naći mnogo podataka, prezimena, dokumenata i bibliografije, korisne za rodoslovce u izučavanju i promišljanju o mogućem korjeništu mnogih hrvatskih prezimena i rodova.

Gospodine Ručeviću,

Zahvalan sam Vam jer ste me potaknuli da pored prikupljanja rodoslovne građe počnem pisati i objavljivati.

Svojim kratkim komentarom ste otvorili mnoge teme koje zaslužuju da se njima pozabavi i širi auditorij. Radovaću se ako tako i bude.

S poštovanjem,

Dr Dušan Bastašić U Banjaluci, 23.aprila 2009.

1. Božidar Ručević on 15.04.2009. u 13:08:54:

U nekih autora (Bojničić, Grgić, Ljubović, Marković, Roler, Šimunović) Bastašići su označeni starim hrvatskim rodom i plemstvom podrijetlom iz Bosne, gdje i danas postoje toponimi Bastašići kod Kraljeve Sutjeske i Bastasi kod Drvara.

Nakon sudjelovanja u obrani Klisa protiv Osmana iza 1537. kao uskoci odlaze u Senj. U vojnoj posadi je zapisan 1540. Franjo Bastašić, a Radojica Bastašić istaknuti uskočki vojvoda prima 23. siječnja 1567. u Beču od cara Maksimilijana grb i povelju o statusu carskog plemića.

U povijesnim izvorima spominje se Josip Bastašić, grkokatolićki biskup na Žumberku.

Riječ bastos (od lat. bastasius) u Dubrovačkoj Republici je korištena u cehu transportnih radnika.

U Svetačje, kasnije nazvano Mala Vlaška, čijem širem području pripada i kraj oko Grubišnog Polja, Bastašići su vjerojatno pristigli u savezu s Osmanima u drugoj polovici XVI. stoljeća kao i mnogobrojni pravoslavni Vlasi, koji nakon istjerivanja Turaka zadržavaju svoj vlaški etnikum te se tek sredinom XIX. st. većina posrbljuje, a manjina kao grkokatolici pohrvaćuje. Prije dolaska Turaka u tom kraju živjelo je isključivo hrvatsko stanovništvo.

Etničko opredjeljenj bilokojeg roda i svakog pojedinca nedodirljivo je pravo te ovaj zapis ne stvara potku za takav utjecaj, nego je isključivo pisan dobroj namjeri i u želji cjelovitijeg promišljanja o mogućem korjeništu prezimena roda Bastašića.

U svojim rodoslovnim istraživanjima sam se prije 5 - 6 godina kolateralno susreo s prezimenom Bastašić te ove zapise kao komentar priložem uz temeljno štivo.

Na sajtu www.rodoslovlje.hr , 03. aprila 2009. objavljen je moj članak:

" Rodoslovlje, moja misija".

Rodoslovlje, moja misija

Genetski materijal, koji primamo začećem, jeste kod, koji dobijamo ne svojom voljom, a koji uveliko određuje našu psihofizičku strukturu.
Taj kod je sinteza bezbroj genetskih kodova naših predaka. Poznavanje fizičkog izgleda, temperamenta, zdravstvenog statusa, nivoa obrazovanja, kao i mnogih drugih činjenica iz života naših predaka, može nam pomoći da bolje razumijemo sebe.
Mada je za našu ukupnu pojavu, neosporano značenje fenotipa tj.utjecaja okoline, načina i vremena u kome živimo, naš genotip je ipak onaj ključni, inicijalni supstrat čije značenje znanost još uvijek pokušava sagledati.

Postoji više početnih motiva za moje bavljenje rodoslovljem.
Moja baka Sofija Grba je osoba, koja je imala jednu od ključnih uloga u formiranju mog svjetonazora, i čija je zasluga što je projekat zaživio.
Boraveći uz njen bolesnički krevet i slušajući je, ja sam se vraćao u ono daleko bezbrižno djetinjstvo u Grubišnom Polju. Osjetio sam da u meni još uvijek žive slike kraja i ljudi, mirisi i zvukovi.

Shvatio sam da mnogi dragi ljudi koji su uljepšali moje dječačke dane, više nisu u životu. Njih se samo rijetko spominje, na nekoj sahrani ili vjenčanju, ili kada kalendar pokaže neki datum koji boli.
Previše je bolnih datuma u istoriji moje porodice.

Razgovarajući sa bakom, posramio sam se pred činjenicom, da o povijesti svoje porodice i našeg kraja, ne znam skoro ništa.

To neznanje sam prepoznao kao neodgovornost prema mojim precima, mojim potomcima i srpskom narodu kome pripadam.

Pokazalo se da je moja baka neiscrpna riznica podataka i priča

Počeo sam bilježiti, snimati na traku, slikati, sakupljati stare slike, skenirati, pretraživati internet, pisati mailove, posjećivati knjižnice i arhive.

Brzo se pokazalo da je nemoguće raditi na povijesti porodice, a nepoznavati povijest naroda i crkve kojoj porodica pripada i nerazumjevati povijesne okolnosti u kojima se priča događala.

Odlučio sam se da zabilježim i uključim u stablo sve porodice sa kojima se moja porodica orodila, i one sa kojima su se te porodice orodile.

U velikoj većini, to su srpske porodice porijeklom sa područja Zapadne Slavonije i to Grubišnog Polja, Velikih i Malih Zdenaca, Orlovca, Donje Kovačice, Velike Pisanice,Velike Peratovice, Bedenika,Velike i Male Barne, Rašenice, Gakova, Djakovca i Velikog Grđevca.

Među više od 5000 osoba sa preko 750 prezimena povezanih u jedinstveno stablo ima naravno i priličan broj hrvatskih, čeških, mađarskih, bošnjačkih, američkih i inih prezimena.

Potomci tih porodica rasuti su širom svijeta.

Posebno je zadovoljstvo uvezati članove porodica koji jedni za druge nisu znali da postoje.

Zbog niza subjektivnih, ali i objektivnih razloga nisam niti približno zadovoljan onime što sam do sada uradio.

Najteže mi pada kada saznam da se neko, tko je bio dragocjen izvor podataka, upokojio. Još je teže saznanje da sam znao za tu osobu a nisam stigao da je posjetim. U isto vrijeme snažan je dojam na mene ostavila jedna, sada pokojna baka koja mi je rekla:

„ Diko, ja tol‘ko toga znam, al’ nemam kome reći. Molila sam Boga da me ne uzme dok nekome ne ispričam “

Nedovoljna sistematičnost i nedostatak vremena predstavljaju mi veliki problem.

Činjenica da živim u susjednoj državi i da se za jednodnevnu posjetu potroši pet sati samo na vožnju, otežava posao. Troškove ne treba niti pominjati.

Tragična događanja u II svjetskom ratu, poratne ekonomske migracije i odlazak u izbjeglištvo velikog broja ljudi tokom i nakon posljednjeg rata imali su za posljedicu opstanak moje porodice kao i srpskog naroda u cjelini u Zapadnoj slavoniji u tragovima.

Poneke, uglavnom starije osobe koje još uvijek žive na tom području rado me primaju i otvorenog srca pričaju o sebi kao djeci krajiških graničara, potomaka onih koji su uglavnom od XVI – XVIII stoljeća došli u te krajeve da na braniku hrišćanstva – kršćanstva odigraju plemenitu i u isto vrijeme tragičnu ulogu.

Snimio sam više intervjua sa ljudima od kojih većina više nije u životu. Pričaju o djetinjstvu, o tome kako se živjelo, obrađivalo zemlju, šta se jelo, kako se obrazovalo, slavilo, tugovalo...

Slikao sam stare dokumente, prikupio neke stare predmete. Od crkve Vozdviženja Časnog krsta u Velikim Zdencima, osveštane 1744 godine, u kojoj je krštena većina mojih predaka sa očeve strane, a koja više ne postoji, imam sačuvanu jednu ciglu. Koliko samo jedna obična stara cigla može čovjeku značiti.

Prikupio sam i skenirao mnogo fotografija slikanih prije II svj. rata. Poseban je osjećaj promatrati oči i izraze lica tih ljudi, njihove frizure, odjeću, obuću, nakit, ukrase, težačke ruke.

Slikao sam u posljednjih desetak godina po grobljima, veliki broj spomenika, lijepih i interesantnih. Neke od njih, primjećene na starim slikama sam otkopao iz zemlje i ponovo uspravio. Boli me kada vidim da ih se sve više uklanja, pošto nema ko da plaća komunalne naknade, mada su neki od njih uistinu pravi kulturni spomenici.

U nekim arhivima sam dobrodošao i omogućeno mi je da tražim, slikam, kopiram. Na žalost u matičnim uredima su mi još uvijek zatvorena, gotovo zaključana vrata. U gruntovnicama i katastru sličan problem.

Pošto se rodoslovljem bavim amaterski, nisam siguran da bi moja iskustva posebno pomogla drugim „amaterima“. Prema tome ne zamjerite što ću navesti neke mnogima poznate upute.

Motivi i ciljevi koji se žele dostići trebaju biti prilično jasno postavljeni. Moji početni motivi i ciljevi su danas samo dio današnje motivacije i ciljeva koje želim dostići. Trebalo mi je dvije – tri godine da temeljem prikupljanja literature, dostupne građe i informacija, čitanjem i analiziranjem dobijenog kao i sve drugačijeg poimanja samoga sebe, približno točno definiram motive i ciljeve.

Zahvaljujući tome, sve mi se rjeđe događa da nešto zaboravim pitati, slikati ili pribilježiti.

Stalna utakmica sa vlastitim raspoloživim vremenom kao i sa preostalim životnim vremenom pojedinih izvora, traži da se odrede jasni prioriteti.

Mada je obrada i sistematizacija prikupljenog neophodan dio posla, ipak su detekcija i intervjui sa potencijalno korisnim ( još živim) izvorima prioritet. Ovo: „ potencijalno korisnim“ se odnosi na niz posjećenih koji ne raspolažu podacima koje ćete očekivati a dio njih se više jednostavno ili ne sjeća ili sami osjećate da „lutaju“ i služe se pretpostavkama a ne točnim informacijama.

Svako od nas kreće u istraživanje sa određenim pretpostavkama i očekivanjima, za koje se često ispostavi da ne odgovaraju istini.

Saznanja da je neko od vaših predaka bio usvojeno dijete, ili da je promijenio prezime ženidbom sa ćerku bogatog tasta može predstavljati neugodno otkriće.

Dokaz da su vaši pretci, bliski rođaci bili na suprotnim stranama u ratnom sukobu ili da je neko od njih promijenio vjeru, prokockao imovinu, prevario, ojadio ili ubio... Istina zna zaboljeti, preokupirati, uplašiti. Svega ovoga moramo biti svjesni ali u isto vrijeme dovoljno savjesni i odgovorni da istinu ne prešućujemo i ne uljepšavamo jer onda to više nije istina.

Na put uvijek sa sobom nosim digitalni foto aparat ( sa par memorijskih kartica i punjačem), video kameru ( sa par kazeta i punjačem), diktafon, lap-top, čiste papire A4 formata i fascikle. Ponesem i slike štampane na papiru A3 ili A4 formata, na kojima su nepoznate osobe za koje pretpostavljam da bi ih domaćin koga posjećujem mogao prepoznati.

Uvijek je dobro u auto ubaciti čizme i veliki kišobran! GPS u automobilu je vrlo korisna stvarčica a Google Earth osim što može pomoći u pripremi puta, koristan je i da se zabilježe koordinate pojedinih lokaliteta koji neće vječno biti prepoznatljivi.

Znanje engleskog i slovenskog te slabije poznavanje njemačkog jezika mi puno znači. Još se uvijek mučim sa crkvenoslovenskim pismom, mada većinu toga mogu pročitati.

Više ne znam kako bih funkcionirao bez računala a riznice podataka na internetu i mogućnosti koje ta mreža pruža zaslužuju poseban prilog. Koristim veliki broj besplatno dostupnih baza podataka a za neke plaćam pravo korištenja.

Nekoliko sam godina koristio geneološki program Family Tree Maker da bih nedavno prešao na My Heritage-ov Family Tree Builder koji nudi prilično dobroWEB rješenje, mada za unos preko 500 osoba treba platiti naknadu.

Do sada sam prikupio dosta građe.
Mnogi mi pomažu, sve ih je više. Stižu pozivi i E-mailovi iz čitave bivše nam države, Evrope, Kanade, Amerike...
Susreti i razmjena iskustava sa drugim rodoslovcima me posebno raduju.

Svoj angažman na rodoslovlju sve više osjećam kao neku podarenu mi ili zadanu misiju koju moram ispunjavati, svjestan da je za života neću stići odigrati niti u njenom manjem dijelu.

Dušan Bastašić

www.Bastasic.com

Bastasic@gmail.com

POREKLO PORODICA U KAŠTELU ŽEGARSKOM

BUNDALO

Porodica Bundalo slavi. Sv. Stefana, 9. januara (27. decembra po starom kalendaru). Prema podacima iz 1948. godine, bilo ih je 107 duša u 19 domaćinstava u Žegaru. Osim Bundala u Žegaru, nosioci ovog prezimena zabeleženi su iste godine u Dubravi kod Zagreba (1 Bundalo), Milanovcu kod Orahovice ( 12 u 1 domaćinstvu), Severinu kod Bjelovara (1 nosilac prezimena) i Velikoj Pisanici kod Bjelovara ( 1 duša). Svi nosioci ovog prezimena su, bez sumnje, jedan rod.

U Bosanskoj Krajini takođe žive ogranci ovog roda. Prema podacima iz 1884/86. godine, porodica Bundalo je živela u sledećim parohijama: Agići, Brekinja, Vedovica, Vlaškovci, Dobrlin i Čitluku kod Bosanske Dubice, Ašani Dubovik, Alibegov i Ruiška kod Bosanske Krupe, Boškovići kod Banjaluke, Dragovići kod Prnjavora, kao i Japra Majkić kod Sanskog Mosta. Svi ovi ogranci porodice Bundalo slavili su Sv. Jovana. Pored toga, u istom popisu su navedeni i nosioci prezimena Bundalo u parohiji Međeđa kod Bosanske Dubice, koji su slavili Sv. Nikolu. Nije jasno zbog čega je došlo do ove razlike u krsnoj slavi kod pojedinih ogranaka porodice Bundalo

Za ogranke ove porodice u srednjem Pounju, odnosno u okolini Bosanske Krupe imamo preciznije podatke. Početkom 19. velka doseljen je ogranak porodice Bundalo iz Dalmacije, odnosno iz Žegara , u (H)ašane kod Bosanske Krupe. Od ovog ogranka je bio i vojvoda Trivo Bundalo, poznati junak iz vremena ustanka 1875-1878. godine. Oko 1920. godine bilo je u Hašanima 3 kuće ove porodice. Iz Hašana su se, sredinom i u drugoj polovini 19. veka, preselili ogranci Bundala u Benkovac i Alibegov Dubovik kod Bosanske Krupe. U Benkovcu, koji spada u parohiju Hašani, Bundala je bilo 1 domaćinstvo između dva svetska rata, dok je 5 kuća ove porodice u istom mestu promenilo prezime u Đurašinović, svakako po ličnom imenu nekog od novijih predaka. U Alibegovom Duboviku je u to vreme bilo 6 domova porodice Bundalo.

Pored Đurašinovića, koji su se u relativno novije vreme razvili od Bundala, postoje i druge porodice, koje su u srodstvu sa Bundalima, a ne nose isto prezime. U pitanju su porodice koje žive u Dalmaciji, Lici i Bosanskoj Krajini. U Dalmaciji se od ovog roda, pored Bundala, razvile su se i pravoslavna porodica Adam u Zelengradu kod Obrovca, Tatići (u Kanjanima?), Grmuše u Plavnom i neki od dalmatinskih Stojanovića. U Lici su veoma brojni ogranci ovog velikog roda. Tamo su se od njega razvili Bogunovići, Miljuši, Marčete, Škundrići, Cvjetičani, Poznani, Borići, Obradovići, Kovačevići, Krajinovići i Cvijanovići. U Bosanskoj Krajini su srodnici Bundala sa sledećim prezimenima: Kovačević, Pašić (ogranak Kovačevića), Pjanić (takođe od Kovačevića), Anušić i Mazalica. Po toj oblasti živi i veći broj srodnika ove porodice, koji su se tokom 18. i 19. veka doselili iz Like i Dalmacije, kao što su Bogunovići, Marčete (njihovi ogranci se prezivaju Škrbić, Tomić i Srećić), Bundale i drugi. Većina ovih porodica slavi Sv. Jovana, koji je, najverovatnije, bio i stara slava celokupnog roda. Zbog čega je došlo do toga da pojedini ogranci, poput Bundala u Žegaru, slave druge slave, nije poznato.

Po Bosanskoj Krajini su se ogranci ovog roda naseljavali iz Like i Dalmacije. Matice iz kojih se ovaj rod širio su međusobno nedaleka mesta uz dalmatinsko – ličku granicu, u prvom redu Žegar, Plavno i Zrmanja. Prezime Cvjetičanin pokazuje da su njegovi nosioci, pre nego što su naseljeni u Liku, jedno vreme živeli u Cvjetniću kod Drvara, u istorijskim dokumentima u Lici 1709.godine, kada se među potpisnicima jednog dokumenta pojavljuje i porkulab sela Visuća Milosav „Cvetičanin“.

Preci ovog velikog roda su živeli u Bjelajskom Polju, u Bosanskoj Krajini. Bjelajsko ili Petrovačko Polje se nalazi nedaleko od granice prema Lici. Najveće mesto u tom polju je danas Bosanski Petrovac. Za preseljavanje ogranaka ovog roda iz Bjelajskog Polja u Dalmaciju i delove današnje Like, vezano je sledeće narodno predanje: „Kada su žene (Bogunovića) nabijale konoplje, izgori im kuća i u njoj tapije. Tada im Turci otmu zemlje i oni se sklone u Dalmaciju, upravo kada je Mletačka istisla Turke iz Dalmacije. Kada je Stojan Janković isterao Turke iz Like, preseli jedan ogranak u Liku, u Zrmanju.

Međutim, ovo narodno predanje ne može biti tačno iz više razloga. Stvarni uzrok njihove seobe u Dalmaciju je vezan za jedan istorijski događaj, koji je višestruko potvrđen u istorijskim izvorima. Naime, u pitanju je bila velika seoba sa turske na mletačku teritorija, koja se odigrala za vreme Morejskog rata (1684-1699. godine). Za vreme tog rata, 1692. godine, postignut je dogovor između mletačkog generalnog providura Danijela Dolfina sa jedne i kneževa bjelajskih i saničkih Srba, Pavla Đurića, Nikole Pirića i Todora Zorića sa druge strane. U maju mesecu 1692. godine je, prema ovom dogovoru, došlo 70 porodica iz Saničke Župe (Sanice). Sanička Župa je, inače, kraj u Bosanskoj Krajini, u slivu reke Sanice, leve pritoke Sane. Sanička Župa sa nalazi u neposrednoj blizini Bjelajskog Polja. Odmah potom, u junu mesecu iste godine, izvršena je seoba čak 5000 osoba (500 porodica) iz Bjelajskog Polja u Dalmaciju. Ova seoba je bila, za tadašnje uslove, izuzetno velikih razmera i njom je iseljen znatan deo stanovništva Bjelajskog Polja i Saničke Župe. Doseljeni Bjelajci su bili raspoređeni po Mokrom Polju, Otonu, Pađenima i Zrmanji, dok su Saničani bili naseljeni u Plavnu. Sva ova sela su bila potpuno opustela zbog ratnih dejstava tokom Kandijskog (1645 – 1669.) i Morejskog rata. Pošto velikom broju doseljenika ta naselja nisu bila dovoljna, jedan deo njih je ubrzo preseljen dalje, u Ervenik i Žegar. U Erveniku oni, po svemu sudeći, čine veći deo stanovništva, dok je Žegar od ranije bio relativno dobro naseljen, tako da se u njemu ovi doseljenici sačinjavali manji deo stanovništva. Među doseljenicima iz iz Bjelajskog Polja u Žegar bili su 1692. godine i preci porodice Bundalo.

U navedenoj seobi došli su i preci Bogunovića, Marčeta i još nekih srodnih porodica u Zrmanji. Međutim, 1698.godine Austrijanci su Mlečanima preoteli Zvonigrad i sa njim selo Zrmanju i pripojili ih svojoj provinciji Lici. Zbog toga su se ogranci ovog roda, iako su došli u zajedničkoj seobi, našli na teritorijama dve države. Prema tome, nije tačan ni onaj segment navedenog predanja, koji govori da su preci Bogunovića prvobitno bili naseljeni u Dalmaciju, pa da su odatle prešli u ličku Zrmanju. U okviru isih migracionih procesa su doseljeni i preci Grmuša u Plavno. Nije poznato da je posle ove seobe neko od pripadnika ovog roda ostao u Bjelajskom Polju.

Prema predanju, preci ovog roda su u Bjelajsko polje doseljeni iz Stare Srbije, odnosno Raške, dakle sa prostora koji obuhvataju jugozapad današnje Srbije i sever današnje Crne Gore. Tvrdilo se, prema tradiciji zabeleženoj početkom 20. veka, da se ovo doseljavanje na Bjelajsko Polje odigralo „pre 300 godina“, odnosno početkom 17. veka. Međutim, s obzirom na veliku razgranatost ovog roda krajem 17. veka, kao i na uobičajna migraciona kretanja, doseljavanje predaka Bundala i njihovih srodnika se svakako odigralo nešto ranije, najverovatnije tokom 16. veka, U 16. veku je bilo intenzivno migraciono kretanje predaka krajiških Srba iz pravca Hercegovine, Crne Gore i drugih oblasti u njihovom susedstvu.

Dakle, iz Raške (Stare Srbije) su se preci ovog roda doselili u Bjelajsko Polje u Bosanskoj Krajini. Njihovo doseljavanje je svakako bilo u okviru intenzivnih sprskih seoba na zapad tokom 16. veka. Tu se ovaj rod razvio i podelio u čitav niz ogranaka, od kojih su se vremenom formirali Bundale, Bogunovići, Marčete, Grmuše, Cvjetičani i drugi ogranci sa brojnim prezimenima. Za vreme Morejskog rata, 1692. godine, odigrala se seoba u kojoj je većina porodica koje su živele u Blejaskom Polju u susednoj Saničkoj Župi prešla na mletačku teritoriju u Dalmaciju. Tada su naseljeni Plavno, Oton, Mokro Polje, Pađene i Zrmanja, a ubrzo je deo ovih naseljenika prešao i u Ervenik i Žegar. Tada su u severnu Dalmaciju, prešli preci Bundala, Grmuša i drugih srodnih porodica. Bogunovići, Marčete i drugi srodnici Bundala, koji su u istoj seobi naseljeni u Zrmanju, ostali su nakon austrijskog osvajanja tog predela na ličkoj (austrijskoj) teritoriji. Tokom 18. i 19. veka, pojedini ogranci ove porodice prelazili su iz Dalmacije i Like na teritoriju Bosanske Krajine i tamo se nastanjivali. Neki od njih su zadržavali starija prezimena, a neki uzimali nova. Među njima su bili i pojedini ogranci porodice Bundalo, naseljeni uglavnom po krupskom i dubičkom kraju, od kojih su se neki prezivalo Đurašinovići.

1)Šarić, 104; Bjelanović, Rječnik, 270; Popis, 314; Benkovac; U. J; informator g. Đorđe Švonja ( u daljem tekstu: Š. Đ.); Leksik prezimena S. R. Hrvatske, J.A.Z.U, Institut za jezik, Zagreb 1976. (u daljem tekstu: Leksik), 82.

2)Đorđe Janjatović, Prezimena Srba u Bosni, Sombor 1993. (u daljem tekstu: Janjatović), 60; Velibor Lazarević, Srpski imenoslov, odabrane rukoveti, Begorad 2001. (u daljem tekstu: Lazarević), 329.

3)Karanović, Pounje, 410, 433, 491 – 492; Šematizam Pravoslavne mitropolije i arhidijeceze dabro – bosanske za godinu 1183, Sarajevo 1883. (u daljem tekstu: Šematizam Dabrobosanskim), 45.

4)Karanović, Pounje, 348 – 349; Nakićenović, Krajina 112; Leksik, 2; Jovan Erdeljanović, O poreklu Bunjevaca, S.K.A, Posebna izdanja LXXXIX, Filozofski i filološki spisi 19, Beograd 1930. ( u daljem tekstu: Erdeljanovci, Bunjevci), 90; Petar Rađenović, Unac, S.A.N, Srpski etnografski zbornik 56, Naselja i poreklo stanovništva 30, Beograd 1948. (u daljem tekstu: Rađenović, Unac), 496.

5)Radoslav Lopašić, Spomenici Hrvatske Krajine, knj. 3, J. A. Z.U, Monumenta spectantia Slavorum Meridionalium, knj. 20, Zagreb 1889. (u daljem tekstu: Lopašić), 250.

6)Karanović, Pounje, 348 – 349.

7)Desnica, Stojan Janković, 5 – 10; Marko Jačov, Seobe, 261.

8)Isto; Jačov, Srbi, 102; Nakićenović, Krajina, 112; videti o tome: Rađenović, Bjelajsko.......

9)Vladislav Skarić, Porijeklo pravoslavnoga naroda u sjeverozapadnoj Bosni, Glasnik Zemaljskog muzeja 30, Sarajevo 1918. ( u daljem tekstu: Skarić, Porijeklo), 248; Karanović, Pounje, 348; Milan Vasić, Etnička kretanja u Bosanskoj Krajini u 16. veku, Godišnjak Društva istoričara BIH (p.o.), Sarajevo 1963. ( u daljem tekstu: Vasić), 247 – 249; Stjepan Pavičić, Seobe i naselja u Lici, J.A.Z.U, Zbornik za narodni život i običaje 41, Antropogeografska istraživanja 3, Zagreb 1962. (u daljem tekstu: Pavičić), 130 – 132.

1.

Izvor podataka:

Petar Šimunović, „ Naša prezimena, porijeklo,značenje, rasprostranjenost“

Izdavač Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1985

Bastaić

U Karlovcu i po Kordunu BASTAIĆI su potvrđeni u Prkosu Lasinjskom 33, Krtinovcu (Vrginmost), 11, Mudrićima (Slunj) 15 i Žrvnici (Slunj) 6. Inačica BASTAJIĆ rasprostranjena je oko Belog Manastira, Pakraca i u Iloku. I u Kordunu i u Slavoniji potpisuju se kao BASTAJA i prezime toga oblika najrasprostranjenije je u selima okolo Slunja.

S njima je u vezi prezime BASTALIĆ a prostire se oko Zeline (Adamovec 22, Moravče 26, Paukovec 27, Crvena Ves 117!), te oko Đurđevca 26, Garešnice 29 i u Zagrebu 16.

Od istog je korijena BASTAŠIĆ, prezime koje je frekventno oko Jastrebarskog (Drašći Vrh 64, Rude 3, Staničić 3, Tisovac 2) i oko Virovitice (Hadžićevo 11) i Vrbovca (Lipice 37).

Prezime je nastalo po zanimanju njegovih prvih nosilaca. Riječ bastah potvrđena je od XVI stoljeća u Dubrovniku i znači nosača. Potječe od srednjovjekovne latinske imenice „bastasius“. Od množinskog lika „bastasi“ napravljen je analogijom oblik jednine „bastah“, kao što je u Dubrovniku i od imena Vlasi (<grč. Blasi(os) = Blaž) postalo ime Vlah(o). Srodnost joj nalazimo u grčkom glagolu bastazo što znači „nosim“.

Od imenice bastah nastalo je prezime BASTAJIĆ u kraju koji ne poznaje glasa h, a u krajevima koji imaju h, po glasovnim zakonima hrvatskoga jezika je pravilno prezime BASTAŠIĆ.

2.

BASTAŠIĆ - BASTAŠAN

Uvidom u „Leksik prezimena SR Hrvatske“, MH Zagreb 1976 (nastao na popisu stanovništva 1948 ),pored ostalih, kao mjesta gdje su 1948 godine živjeli Bastašići, pominju se i mjesta Grubišno Polje – 3/1, Velika Barna 2/1, Veliki Grđevac 2, Virovitica – Hadžićevo 11/1 (prvi broj u razlomku označava o s o b e, a drugi broj p o r o d i c e Bastašić u označenom mjestu).

Posjedujem dokumentovane podatke da su sve ove porodice i njihovi članovi bližim porijeklom iz Velikih Zdenaca kod Grubišnog Polja. Porodica se spominje u matičnim knjigama rođenih, vjenčanih i umrlih srpske pravoslavne crkve Vozdviženja Časnog krsta, parohije Velikozdenačke (za period 1872- 1922).

Prezime se pominje i u gruntovnim i katastarkim knjigama kotara Grubišno Polje za područje mjesta Veliki zdenci prije 1870 godine.

Kako u matičnim knjigama rođenih, vjenčanih i umrlih, tako i u gruntovnim i katastarkim knjigama, prezime se u vrijeme postojanja porodičnih zadruga pominje kao Bastašan i kao Bastašić. U katastarskim knjigama je vidljivo da su se zemljišne cjeline cijepale na način da se stari vlasnik navodi kao Bastašan a novi vlasnici pominju sa prezimenom Bastašić.

Članovi porodice su se iz Velikih zdenaca, noseći prezime Bastašić, raselile krajem XIX vijeka u u Pavlovac (kod Velikog Grđevca), Veliku Peratovicu i Grubišno Polje.

Razlog zbog koga je porodica u vrijeme porodičnih zadruga nosila ime Bastašan, i zašto je kasnije promijenila prezime u Bastašić, pitanje je na koje do danas nisam našao odgovor.

Jedna od mojih pretpostavki je, da je prezime Bastašan nastalo po osnovu toponima tj. naziva mjesta iz kojeg se porodica doselila na područje Slavonske Krajine.

Mjesta sa nazivom Bastasi ili Bastaji.postoje na području Crne Gore ( selo Bastasi i rječica Bastašica na planini Crni Vrh iznad Berana) i na više lokaliteta u Bosni i Hercegovini na pravcu istok-zapad.

U istorijskim zapisima se najčešće pominje mjesto Bastasi u blizini Drvara (BIH) kod ušća rijeke Unac. Tu protiče i riječica Bastašica a danas postoji i hotel Bastašica.

U blizini Daruvara (Hrvatska) nalaze se mjesta Veliki i Mali Bastaji koji se pominju još u XVII vijeku.

Da li se neko ko je doselio iz Bastasa ili Bastaja može nazvati Bastašan?

Napomena:

Tekst ću dopunjavati sa novim saznanjima.

Verzija: 30.3.2009.